Dugogodišnji lideri političkih partija u Crnoj Gori ne prepuštaju lako drugima fotelje. Neki od njih su na čelu svojih stranaka i po deceniju ili dvije. Pojedini su liderske funkcije zadržali i uprkos brojnim izbornim porazima.
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović poziciju predsjednika Demokratske partije socijalista (DPS) drži od 1998. godine. Iako je javnost od njega očekivala da tu funkciju prepusti nekom drugom kada je postao predsjednik države, on to nije učinio.
Odmah iza Đukanovića na crnogorskoj političkoj sceni po liderskom stažu je Ranko Krivokapić, koji je od 2001. godine predsjednik SDP-a. Slijedi Andrija Mandić, koji je od 2003. godine lider nekada Srpske narodne stranke, a danas Nove srpske demokratije. Kad je u pitanju dug liderski staž, tu su još i Nazif Cungu, Marija Vučinović, Rafet Husović, Nebojša Medojević i Andrija Popović.
Tu su i lideri novoformiranih političkih subjekata – Milan Knežević, koji je čelnik Demokratske narodne partije (DNP) od 2014. godine, i Aleksa Bečić, koji je 2015. godine postao predsjednik Demokratske Crne Gore. Iste godine je Miodrag Lekić stupa na čelo tada novoosnovanog Demosa. Sadašnji predsjednik Skupštine Crne Gore Ivan Brajović dugo je na političkoj sceni, ali je relativno nedavno – 2016. godine –postao predsjednik novoformirane partije Socijaldemokrate Crne Gore (SD). Prošle godine lideri političkih stranaka postali su i Vladimir Joković (SNP) i Dritan Abazović (GP URA).Lider ove godine formirane Prave Crne Gore je Marko Milačić.
Jedini političar koji se nije dugo zadržao na čelu partije je Goran Danilović, koji je u oktobru 2017. godine izabran za predsjednika Ujedinjene Crne Gore, a u martu 2018. godine podnio je ostavku na tu funkciju.
Politički analitičar Božidar Čolaković kazao je za „Dan“ da o demokratičnosti strukture vladajuće partije, naslednice jedine partije iz prethodnog sistema, ne treba trošiti puno riječi.
– Ta partija u političkom djelovanju nije odmakla od izjednačavanja sa državom kao ključnim argumentom za obračun sa političkim neistomišljenicima, a pogotovo poslije presuda njenim visokopozicioniranim funkcionerima za stvaranje organizovane kriminalne grupe. Vlast (kao izvor lične koristi) po svaku cijenu je njihova jedina ideja vodilja; okolnosti se mijenjaju, i unutrašnje i geopolitičke, ali ta ideja traje – rekao je Čolaković.
Kako je istakao, o principu odgovornosti se teško može govoriti kad nije uspostavljena praksa, sasvim podrazumijevajuća i uobičajena u demokratskim državama, da poslije izbornog poraza slijedi ostavka lidera stranke.
– Crna Gora je specifična po tome što demokratski i fer izbori nijesu osvojen, ustaljen i neupitan način dolaska na vlast, već se može prigovoriti da su uvijek na neki od mnoštva dosad prikazanih načina manipulisani, pa samim tim specifičnost situacije i ukupnog ambijenta donekle stvara atmosferu djelimične amnestije od odgovornosti, prvenstveno lidere opozicionih partija – rekao je Čolaković.
On je podsjetio da se čak i u takvim nedemokratskim prilikama desio slučaj podnošenja ostavke lidera LSCG poslije izbornog neuspjeha 1998. godione.
– Takođe, bilo je slučajeva kad je „nezadovoljno članstvo“ tražilo smjenu lidera stranke, da bi ubrzo postalo jasno da se zapravo radi o obavljanju posla za vladajuću stranku, kao i obrnutih situacija, gdje je postojala sumnja da vrh partije, umjesto u opštem i stranačkom, zapravo radi u sopstvenom interesu postižući „poslovne“ dogovore sa vladajućom strankom, pritom koristeći mehanizme statuta stranke u izboru delegata na kongresu da praktično onemoguće smjenu – kazao je Čolaković.
Istakao je da je i u jednoj i u drugoj situaciji epilog bio sličan: slabljenje stranke, podjela na frakcije, međusobno teško pomirljive, ili podjela stranke na nekoliko manjih, bez izgleda da steknu parlamentarni status.
– Sve ovo nam govori da u demokratskom razvoju suštinski nijesmo odmakli mnogo od početnih koraka, bez obzira na to što smo neprestano uvjeravani u dostignuća „mlade crnogorske demokratije“. Suština je da će, kad se jednom postigne nivo demokratske kulture bar toliki da rezultati izbora ne mogu biti osporavani, sasvim prirodne i očekivane biti ostavke lidera stranaka koje ne ostvare dobar rezultat – rekao je Čolaković.Vl.O.–M.V.

Sekulović: Partije su dominantno autokratske
Analitičar Sergej Sekulović rekao je da bi politička partije trebalo da budu demokratski ustorojene i da na svom primjeru pokazuju snagu demokratskih procedura i vrijednosti.
– Mislim da možemo konstatovati da su naše političke partije dominantno autokratski ustrojene. Jedan od pokazatelja je i preuzimanje odgovornosti za izborni rezultat, odnosno izborni poraz. Svjedoci smo da se to samo incidentno dešava. Na taj način politički sistem ne daje doprinos razvoju demokratske svijesti, što je, između ostalog, i njegova uloga – kazao je Sekulović.

GODINE IZBORA PARTIJSKIH LIDERA

Milo Đukanović – od 1998. godine predsjednik Demokratske partije socijalista (DPS)

Ranko Krivokapić – od 2001. godine predsjednik Socijaldemokratske partije Crne Gore (SDP)

Andrija Mandić - od 2003. godine predsjednik Srpske narodne stranke (SNS), koja je kasnije promijenila ime u Novu srpsku demokratiju (Nova)

Nazif Cungu – od 2005. godine predsjednik partije FORCA

Marija Vučinović – od 2005. godine predsjednik Hrvatske građanske inicijative (HGI)

Rafet Husović – od 2006. godine predsjednik Bošnjačke stranke (VS)

Nebojša Medojević – od 2006. godine predsjednik Pokreta za promjene (PZP)

Andrija Popović – od 2009. godine predsjednik Liberalne partije Crne Gore (LP)

Milan Knežević – od 2014. godine predsjednik Demokratske narodne partije (DNP)

Aleksa Bečić – od 2015. godine predsjednik Demokratske Crne Gore

Miodrag Lekić – od 2015. godine predsjednik Demosa

Ivan Brajović – od 2016. godine predsjednik Socijaldemokrata Crne Gore (SD)

Dritan Abazović – od 2017. godine predsjednik Građanskog pokreta URA

Vladimir Joković – od 2017. godine predsjednik Socijalističke narodne partije (SNP)

Marko Milačić – od 2018. godine predsjednik Prave Crne Gore